Heraklit Mracni
Normal 0 false false false false EN-US X-NONE X-NONE
Zivot I spisi
Vazno razdoblje u istoriji grcke ideologije,vezuje se za period uzdizanja novih umova svesnih svoje intelektualne snage I dobro osmisljene prosvetiteljske uloge. Pripadaju drugoj I trecoj generaciji presokratovskih filozofa (VI vek p.n.e.) od kojih se kao prvi radikalni prosvetitelji isticu Pitagora sa Samosa, koji je presao u Kroton u Italiji I Ksenofan iz Kolofona u italijanskoj Eleji.Sledbenici njihove klase, podjednako svesni svog zadatka bili su Parmenid u Eleji, Empedokle u Siciliji I Heraklit iz Jonije.
Na osnovu hronografskih podataka period delovanja ovog beskompromisnog buntovnika stavlja se izmedju 540. I 580. godine p.n.e. Pripada kosmoloskom periodu, filozofima koji se bave proucavanjem prirode, ali se smatra da je prvi koji sa kosmoloskog stanovista svoje ucenje usmerava ka onome sto ima vise veze sa zivotom na zemlji. Ova tvrdnja proizilazi iz tvrdnje gramaticara Diodota, koji smatra da Heraklit u svom spisu ne govori o prirodi vec o drzavi, iz cega sledi da je kosmolosko ucenje koristilo kao sredstvo politickom ucenju.
Ziveo je u Efesu, najvecoj jonskoj varosi posle Mileta, ciji je osnivac Androkle-sin atinskog kralja Kodra cijoj lozi pripada I sam Heraklit. Od velikog kraljevskog ugleda I uticaja ostale su samo male prednosti koje je prepustio svom mladjem bratu. Nastavio je da ucestvuje u javno-politickom zivotu, uspeo svoj grad da oslobodi od vlasti tirana I prednost dao radikalnoj demokratiji. Ipak razocaran ljudskom svescu koja je preovladavala u tom periodu, napusta politicku scenu nakon sto su Efesani prognali njegovog prijatelja, najuglednijeg gradjanina, Hermodora. Ostatak zivota proveo je u prirodi, izolovan od mnogoglave gomile koja svoj smisao nalazi u donjoj polovini covecijeg tela. Nesposobna da misli, a obdarena da uobrazava, lisena cula I govora, skladna zivotinjama, vodjena svetinom ne razumom, jer ta ista gomila I kada je poducena ne razume. Njegov prezir prema narodnom puku cesto je dosezao najvece granice, pa bi se zapitao kakav bi mogao biti njihov duh kada vise cene slamu nego zlato, vise vole blato no cistu vodu. Kakav moze biti duh ljudi koji se uzbezeknu kod svake reci, zato njemu vise vredi jedan umnik no deset hiljada prostaka.
Nenarusen mir u prirodi omogucavao mu je, pre svega da upozna sebe, ali Heraklit I sam kaze da je ljudska dusa duboka I beskonacna pa su I njene granice nedosezne. Bio je jedan od onih ljudi koji se povlace u samocu, kako bi uspeli da uoce nedostatke drugih , jedan od onih koji se “namerno povlace u mrak da bi iz njega videli sta oni osvetljeni rade.” Ova istina implicira prethodno pomenuti stav da je kosmolosko ucnje koristio kao sredstvo za politicko, jer njegova izolovanost doprinela je jos vecem politickom nagonu. Samim tim I njegova mrznja prema nepopravljivom narodu je sve vise rasla, sto se moze primetiti u fragmentu 106: “ Ne ponestalo vam nikada bogatstva, Efesani, kako bi na videlo izbila sva vasa pokvarenost”. Izlaz nalazi u potrazi za univerzalnim vidicima, pokusava da sagleda prave vrednosti I oslusne ono opste, nedostupno svima.
Misterije svoje mudrosti izlagao je na njemu svojstven nacin, potpuno razlicito od svojih prethodnika I savremenika. Dok je Anaksimandar svoj spis o prirodi objavio prvi put kao prozni tekst, drugi su se koristili poezijom ili epskim heksametrom, Heraklit se izrazavao izrekama. Njegovi originalni aforizmi, ikao kratki, veoma su jezgroviti I pragmaticni. Sadrze slikovite nagovestaje, liseni su filozofske rasprave I logickog rasudjivanja. Takav nacin izrazavanja je jezicki estetizovan I posluzio je da aforizmi zvuce jos mracnije njegovim savremencima zbog cega je I dobio nadimak Mracni. Heraklit svoju misao izlaze kao umetnik, jer svaki aforizam je jedinstven I autentican, iskazan pomamnim jezikom koji se cuje kroz vekove I odrzava svoj uticaj do danasnjih dana. Smatra da svako mora imati svoj licni dozivljaj sveta I od nejga naciniti jedno malo remek-delo. To se vidi u fragment 74 gde kaze: “ Ne valja delati kao deca svojih roditelja, tj. prosto receno kako smo naucili.”
Izgleda da se Heraklit namerno koristio aforizmima, jer na taj nacin ne otkriva resenja I smisao svojih zagonetki. To prepusta inteligentnom citaocu, o tome govori u fragment 14: “ Gospod, cije je prorociste u Delfima, nista ne govori niti skriva, vec pokazuje znakom.”
Takodje, bitno je napomenuti da je danas dostupno samo 110 autenticnih fragmenata I oni predstavljaju samo 10-20 procenata citave zbirke aforizama. Na nama nije da pokusavamo njihovu rekonstrukciju jer nemamo dovoljan broj sacuvanih, niti znamo po kom redosledu ih je Heraklit rasporedio, ako je redosleda uopste I bilo. Najvazniji izvori , u kojima se doslovno citiraju Heraklitovi fragmenti su spisi crkvenih otaca Klementa iz Aleksandrije I Hipolita iz Rima. Oni su u Heraklitove izreke dodavali svoje hriscanske misli I objasnjenja, ali su njihovi dodaci lako uocljivi pa se mogu odstraniti. Tako isto I u knjizi Fragmenti presokratovaca od Dilsa I Kranca iz 1934. Postoje fragmenti koji su parafraze originalnih izreka ili su pak dopunjene I ispravljane tako da gube svoj pravi smisao.
Svet kao borba I jedinstvo suprotnost
Kao svi pripadnici kosmoloskog perioda, nastojao je da pronadje osnovu citave stvarnosti, jedan univerzalni princip koji predstavlja prauzrok svih fizickih pojava, a koji je takodje kao takav I element svega postojeceg.
Opazio je da u svetu nema niceg stalnog, vec je sve podlozno promeni. S toga je promena jedina stalna I doseze toliko daleko da se ne moze uci dva puta u jedan isti prirodni proces. Zato ovaj svet nije stvoren kao nepromenjiva celina, jer bi kao takav bio konacan. Svaka postojeca stvar tezi da nestane, pa ponovo da nastane, upravo ova neprekidna promena predstavlja izvor suprotnosti. Svaka promena je unija suprotnosti od koje priroda pravi sklad. Svet jeste jedna skladna celina, nastala spojem nejednakih delova, jer kao drugacija ne bi mogla postojati I zadrzati svoj smisao. Princip borbe I jedinstva suprotnosti je univerzalan, vazi za sve stvari u svim vremenima. Mozemo navesti primer spoja niskih I visokih tonova u muzici, gde kao proizvod nastaje jedinstvena harmonija, ili pak u likovnoj umetnosti spojem toplih I hladnih nijanski nastaje skladna slika, prikaz neke pojave ili stvari.
Fr.25: Spojevi celo I necelo, konvergentno I divergentno, skladno I neskladno, od svakog jedan, od toga jednog sve.
Posto svaka stvar tezi da nestane I ponovo nastane, Heraklit kao dve osnovne suprotnosti navodi bice I nebice (zivot I smrt). Poricanjem same sebe stvara svoje nebice, svoju suprotnost I time organizuje sklad, stabilan poredak u prirodi. Zivot I smrt ne mogu postojati jedno izvan drugog, neprekidno se slivaju- zivot u smrt, smrt u zivot-svet u stvari nije nista drugo do zivot koji neprestano umire,da bi se neprestano obnavljao. Svet je mladost koja prelazi u starost I starost koja prelazi u mladost
Takodje, Heraklit se smatra ocem dijalektike- to je kretanje koje se odvija posredstvom borbe suprotnosti, a ciji je rezultat jedinstvo suprotnosti. Kao uslov njihovog jedinstva navodi rat I zavadu, oni predstavljaju nuzan uslov za integritet svake date stvari. Rat I zavada nagone na interakciju oponentnih parova. Razdvajanjem jednoga I saznavanjem njegovih protivrecnih delova jeste srz dijalektike. Ono sto vaseljenu cini stabilnom je zakon borbe suprotnosti, jer sve postaje sastavljanjem razdvojenog I razdvajanjem sastavljenog, skladom rasklada I raskladom sklada. Da ne postoji borba, ne bi postojao ni napredak, sustina bi bila izgubljena bez plodnog otpora opste pojave (rat). Borba je pravda koja jednako vazi u vasionskom poretku kao u ljudskom drustvu, ona je od sustinskog znacaja za bivstvovanje Jednog.
Fr.28: Valja znati: da je rat opsti, da je zavada Pravda I daa se sve desava na osnovu zavade I nuznosti.
Fr. 29:. Rat jeste otac sviju I car sviju on je taj sto jedne izbaci na videlo kao bogove, a druge kao ljude, sto jedne ucini robovima , a druge slobodnim ljudima.
Valja napomenuti da su dva opozita prisutna u istoj stvari. Kao primer uzima strmu ulicu. Ta ulica ce biti nizbrdica za one koji zive na njenom vrhu, a uzbrdica za one koji zive na dnu ulice. Zapravo se radi o jednoj istoj stvari, jednoj strmoj ulici. Tako isto, bilo koju tacku na krugu mozemo uzeti kao pocetnu, kada obidjemo pun krug opet stizemo u tu istu tacku. Ovo je dokaz da se zapravo dve suprotnosti u jednoj istoj stvari podudaraju I na taj nacin cine jedinstvenu celinu Jednog, koja bez njihove napetosti ne bi ni postojala. ( fragmenti 33 I 34 ).
Fr.41: Kao jedno te isto nalaze se u nama: zivo I mrtvo, budno I usnulo, mlado I staro. Jer ovo drugo, preokrenuvsi se, postaje ono prvo I ono prvo, preokrenuvsi se, ono drugo.